Što gimnazijalka Petra Bogdanović govori o školskoj knjižnici kao okupljalištu škole

SREDIŠTE GIMNAZIJSKIH ZBIVANJA

Kad knjižnica postane dnevni boravak škole

Klasična definicija kaže: Knjižnica je ustanova (ili prostor) koja prikuplja, sređuje, čuva i daje na korištenje zbirke knjiga i druge građe, pružajući pritom razne informacijske i kulturne usluge korisnicima, od posudbe i čitanja do podrške obrazovanju i cjeloživotnom učenju. Može biti javna, školska, sveučilišna, narodna, specijalna, a danas se čak nude i digitalni resursi. U današnje, digitalno doba, doba gena Z, kad se do znanja i informacija dolazi jednim klikom na mobilnom uređaju, knjižnica je pomalo zastarjeo pojam koji se ne koristi u svakodnevnom rječniku, zaboravljena prostorija. Naši profesori ne propuštaju priliku napomenuti kako je nama danas sve olakšano jer su prije, kad nije bilo mobitela, interneta ni Googlea, knjige bile glavni izvor informacija, prave knjige u papirnatom obliku, pa su samim time knjižnice bile mjesto u kojem su se tražili „izvori informacija“, odnosno knjige.

Veliki broj mladih danas ni ne posuđuje knjige u tiskanom obliku jer ih mogu pronaći na internetu pa djeca općenito i prestaju čitati (s papira) i smanjuje se njihov posjet knjižnicama. Postoje razne predrasude o knjižnicama među mojim gimnazijskim vršnjacima: da je to „obična prostorija s puno knjiga.“ i da tamo „idu samo štreberi“ i slično.  Današnje generacije dijele takva i slična razmišljanja, ali, što se tiče knjižnice, u mojoj je školi situacija drugačija.

Mjesto za učeničke špijunaže

U Gimnaziji Dubrovnik knjižnica je bitna za mnoge učenike, ali i profesore. U njoj je uvijek topla atmosfera, koliko zbog zagrijanosti prostora, toliko i zbog atmosfere među učenicima i profesorima. Kad upitamo neke učenike, njima je najdraža baš ta opuštena atmosfera: „U knjižnici vlada skroz opuštena situacija i s profesorima se priča na neki drugačiji način bez formalnosti, kao da smo svi prijatelji.“  Profesorima se, s druge strane, sviđa radna atmosfera koja vlada prostorom: „Meni se sviđa što u knjižnici vidim puno učenika, vidim da se tu uvijek nešto radi.“ Uvijek se može ući i popričati s bilo kime, prvaši i drugaši ispituju trećaše i četvrtaše o najboljim taktikama kod profesora. Kod koga mogu prepisati, a kod koga ne, a može se i pitati pomoć oko učenja, uvijek će netko biti voljan pomoći. Ona je na neki način učenicima mjesto raspitivanja i sitnih „špijunaža“. Profesori ponekad ne primjećuju da su među učenicima, zaborave na ono o čemu pričaju pa na taj način do učenika dođu neke njima korisne ili zanimljive informacije.

Zamjenska kantina s mirisom Jasnine kave

Naša knjižnica je i nešto kao zamjenska kantina. Naime, s obzirom na to da naša škola nema kantinu ni neki prostor poput dnevnog boravka gdje bi se svi učenici i profesori mogli zajedno družiti ili upoznavati, sve je to zamijenila knjižnica. Učenici često borave u knjižnici tijekom slobodnih satova i ona bude najpunija preko velikog odmora, ali samo ako je vani kiša, jer tko bi propustio petnaest minuta na svježem zraku osim ako baš ne mora? Slobodni sati najčešće služe za šetnju po školi ili pisanje domaćeg rada za koji su ti kolege rekli deset minuta prije početka sata. U njoj se događaju i najzanimljivije rasprave između učenika i profesora, od najnevažnijih zbivanja po Gradu do jako važnih školskih pitanja, a čuje se i naravno pokoje ulizivanje od strane učenika. Lijevo od knjižnice nalazi se kuhinja u kojoj vrijedno radi naša najdraža spremačica, teta Jasna Radoje i često se može čuti „ Jasna, ima li kavice?“ iz profesorskih usta. Teta Jasna je uvijek spremna na razgovor,  možemo je  pitati sve što nas zanima, bila to pitanja o profesorima ili pak molba za neki školski pribor, teta Jasna uvijek će dati odgovor ili pružiti pomoć.

Neformalna i topla atmosfera

U knjižnici nas, osim tople i ugodne atmosfere, dočeka jednako ugodna i draga knjižničarka Renata Lujak Grdović koja je možda i najzaslužnija za ovako ležerno raspoloženje. Ona daje sve od sebe da se učenici osjećaju slobodno i opušteno: „ Mislim da razumiju da tu mogu uvijek popričati sa mnom, bez neke strogoće i s drugačijim pristupom nego što je to u razredu.“ Dokaz toga koliko se ona trudi jest činjenica da svako jutro dolazi ranije na posao kako učenici putnici ne bi morali stajati na hodniku, nego ih uredno posjedne u knjižnicu. Škola se potrudila kako bi i namještajem ovo mjesto učinila udobnijim i privlačnijim - u knjižnicu su se smjestila dva kauča koja daju osjećaj ugode i opuštenosti  i zapravo mislim da bi, ako se pita većinu učenika koji posjećuju ovo mjesto, razlog dolaska u knjižnicu, osim ugodnog razgovora s našom knjižničarkom, odgovor bio zbog dva udobna kauča. „ Vjerujem da ih kauč privuče, razgovor zadrži, a znatiželja pogura da posude i pokoju knjigu“, vedro odgovara naša knjižničarka. „Možda bih trebala tu i tamo organizirati dane čitanja, nešto kao klub čitatelja, onda bi nam i dva kauča bila malo“, u vedrom tonu i uvijek optimistična s vjerom u nas mlade zaključuje knjižničarka.    Osim knjižničarke tu je vrlo često svima draga profesorica tjelesnog, ujedno i školska satničarka Ivana Batinić, od koje se nakon nekoliko minuta sazna sve - tko od profesora neće biti u školi sutra ili koji će nam se test odgoditi. Uzimajući u obzir ugodnu atmosferu, zanimljive razgovore kao i hrpu informacija koje se prikupe, gimnazijska knjižnica poželjno je mjesto za posjet. Na stranu znanje, kad imaš informacije.

Dok se neki učenici osjećaju ugodno u knjižnici, neki se ne bi složili s time: „ Pa, u knjižnici smo okruženi knjigama, a knjige nas prave nesigurnima jer ih se bojimo.“ Činjenica je, nažalost, da dosta učenika zapravo nije ni pokušalo ući u knjižnicu pa samim time nisu mogli osjetiti tu toplinu: „ Tamo nikad nisam našao neko društvo niti se skrasio.“ Neki ne vide ni smisao u čitanju :“ Pa čemu čitati kad imam sve online.“

Knjižnica kao glavni izvor informacija?

Problem naše knjižnice je taj što je jako malena pa, kad bi i uspjela privući puno učenika, većina ne bi uspjela ući. Nekim učenicima nije zanimljivo to što se u izboru knjiga mogu naći samo lektire i rječnici uz nešto dodatnih naslova jer im nedostaje više stručne literature koja ih zanima. Razmišljanje jedne profesorice ide u tom smjeru: „Po mom mišljenju knjižnica bi trebala biti opremljena i laptopima ili nekim računalima, tako bi se sigurno privuklo više učenika pa se možda netko zbuni i uzme koju knjigu pa ju pročita.“ Svidjela mi se ta ideja jer bi sigurno povećala posjet školskoj knjižnici. 

Na kraju, naša školska knjižnica, to su ljudi  koji vole toplinu razgovora i mudrost nadohvat ruke. Knjižnica je srce naše škole, koja svojim postojanjem udiše život kucajući tiho i samozatajno u kutu na kraju hodnika. Knjižnica je poput duše koju čine sve tople i drage osobe koje zajedno pletu mrežu tihe podrške, razumijevanja, prostor razmjene i komunikacije. Zaraznim osmijehom i vedrinom koja zrači, možda probudi znatiželju te privuče na čitanje pokoje knjige jer ne može oko zapaziti sve što ruka može zapisati. I da, nije sve u opremi, ljudi su oni koji sve čine boljim, prostorije toplima i ljude vedrima. Zato su vrata gimnazijske knjižnice uvijek otvorena, bilo za učenje, razgovor ili trenutke kad nam treba osama.